Edipova koža
Marianna Nardini, Likovna kultura; smjer Nastavnički, Diplomski rad, 22. 9. 2021.
Mentori
Poveznice
Sažetak
«Iz nepojmljivih razloga (...) zapadna civilizacija općenito vjeruje da je životinja u nama bila loša životinja i da su naši najprimitivniji nagoni zli, pohlepni, sebični i neprijateljski raspoloženi. Teolozi su to nazvali izvornim grijehom ili vragom. Freudovci su to nazvali Id (...). Darwin je bio toliko poistovjećen s tim pogledom da je u životinjskom svijetu vidio samo konkurenciju, potpuno previdjevši suradnju koja je jednako česta (...)»1 Ciklus radova pod nazivom «Edipova Koža» izražava, kroz različitu serijalnost formi, htijenje za razumijevanjem i introspekcijom, traganje za suštinom. Kroz dugotrajno razvijanje ovih radova, spoznala sam da je jedini odgovor koji si mogu dati na mnogobrojna pitanja, upravo još samo jedno (ili tisuću) daljnje pitanje. Izvedeni ciklus ima kao prvenstvenu namjeru propitkivanje, razumijevanje konstrukcija kojima smo, kojom jesam, okružena (u društvu i u samoći). U kojem su odnosu sustavnost društva i metafizika duše? Dugotrajnost suočavanja sa ovom diplomskom temom me provela kroz putovanje različitih gledišta na vlastiti rad, u konačnici, na poantu objekata i same cjeline. Ona se promijenila kroz vrijeme. Prvobitni stvaralački hir, kontingent, bila je svojevrsna srdžba, frustracija i htijenje za promjenom ustaljenih konstrukata koji, zbog svoje krutosti, onemogućuju cjelovito proživljavanje/izražavanje sebe i svijeta. Početni impuls, kroz čitanje i proučavanje, sazrijevanje, se promijenio, ne toliko u htijenju, koliko u obliku. Izjave su postala pitanja. Samim time su se pročistile i riječi, pročistio se smisao (mog) stvaralaštva. Edipova koža, njeno guljenje je simbol metamorfoze i započinjanja novog ciklusa, analogno sa vlastitom psihom i trenutkom u kojemu se nalazi moje biće. Edipov kompleks je (simbolički) prvi u nizu izvanjski dobivenih presuda koje uvjetuju pojedinca. Zato ga je potrebno shvatiti, proučiti, objektivno internalizirati njegov modus operandi i u konačnici, odbaciti. Ikonografski moment Edipa koji se u očaju spoznaje nesvjesnog ispunjavanja vlastite okrutne sudbine zaslijepi - analogan je sa htijenjem za bijegom naspram nužnosti introspekcije i preuzimanja odgovornosti vlastite psihologije. Ogoljevanje pred samim sobom je osnova za lišavanje duha zatvorenosti. Ogoljevanje krutosti omogućava fluidnost. U tom kontekstu, ovaj opus se još nalazi (kao i ja) u fazi pokušaja razumijevanja, traganja. Objekti ne utjelovljuju, ne reprezentiraju, već su prisutni kao hipoteze, kao upitnici bez odgovora i kao poziv na sudjelovanje u njihovom traženju.2 1 Maslow, A.H. (1970.), Motivation and Personality, Reprinted from the English Edition by Harper & Row, 1954., str. 83 2 Adriana Sudarić