Međ` glasovim`
Ema Juzbašić, Novi Mediji, Završni rad, 1. 1. 2026.
Mentor
Poveznice
Sažetak
Glazba, napose pjevanje, oduvijek me oduševljavalo. Zajedničko, zborsko pjevanje ispunjava divljenjem na toliko razina zbog same monumentalnosti toga čina i zajedništva koje kao da pokušava dotaknuti uzvišeniju razinu stvarnost i misli, dohvatiti i dočarati nešto naizgled neuhvatljivo neznatnom čovjeku. Uistinu se može osjetiti da ta praksa koja je oblikovala običaje, kulture i civilizacije postoji od pamtivijeka, a kolika tek ljepota, predanost, harmonija, vještina i, napokon, veličina proizlazi iz takve suradnje glasova. Rekla bih da je tomu tako iz jednostavnoga, no istovremeno krajnje složenog razloga da čovjek po svojoj prirodi uvijek teži višemu. Iako sam se glazbom bavila cijeloga života, pretežno svirajući u glazbenoj školi i različitim sastavima, no biti članica mješovitoga pjevačkog zbora pri bazilici posebno me nadahnulo. To je iskustvo u meni ostavilo poseban, neizbrisiv trag i probudilo želju za istraživanjem, dokumentiranjem, stvaranjem... Znajući da sam ovakav način zborskog pjevanja dosad imala priliku slušati samo u rijetkim prilikama ili na televiziji, a sada sam njegov djelić, svoje dojmove htjela sam pretočiti u umjetnički rad koji bi posebice uvježbavanje zborskog pjevanja približio široj publici jer me praksa probe posebno inspirirala i dotaknula. Ovo promišljanje temelji se na pjevačkom zboru kao kolektivnom glasovnom tijelu i prostoru u kojem se individualni vokali stapaju u jedinstvo te uče međusobnom suodnosu. U odnosu između pojedinačnog glasa i kolektivnog zvuka prepoznajem trenutak u kojem glas prestaje biti isključivo izraz subjekta i postaje dio šireg akustičnog polja oblikovanog u suradnji s drugim glasovima. Temeljna vodilja rada proizlazi iz osobnog iskustva zbora kao mjesta susreta ljudi i njihovih glasova, koje me potaknulo na promišljanje odnosa pojedinca i kolektiva, ali i glasa samog po sebi. Zbor za mene nije samo izvedbeni kolektiv, već prostor međusobnog prilagođavanja, komunikacije, pogrešaka, isprobavanja i zajedničkoga rada. U središte rada stavljam probu kao fenomen i prostor u kojem zbor zapravo postoji - mjesto u kojem pojedinci i njihovi glasovi kontinuirano pregovaraju i oblikuju međusobne odnose. Nasuprot tome, koncertni nastup promatram kao kratki trenutak kulminacije i privremene stabilizacije tog procesa; kao produkt zborskog djelovanja, ali i kao njegov prolazni isječak koji, na određeni način, i sam ostaje oblik probe.